Vrsar, Istra, službeni site turističke zajednice Vrsar

Službene informacije Turističke
zajednice Vrsara

Ribarske fešte

RIBARSKA FEŠTA je tradicionalna pučka fešta koju slavi cijelo mjesto, s mnoštvom zabave uz folklor, muziku, te nezaobilaznu kulinarsku ponudu morskih specijaliteta.

Više

Prirodne ljepote

Od jadranske obale pa do nizinskih i blago brdovitih reljefa u zaleđu, prirodna blaga Vrsara i okolice vrelo su inspiracije putnicima željnim odmora i opuštanja.

Više

Jutarnja šetnja

Vrsar je od srednjega vijeka smješten na istaknutom brežuljku neposredno uz obalu Jadrana što uvjetuje i postojanje izvrsnih položaja s kojih su dobro vidljivi ovdašnji otoci, otočići, uvale i dražice.

Više

Potraži smještaj

Spomenici i znamenitosti

Crkva Sv. Foške

Crkva Sv. Foške

Crkva Sv. Foške

U arhitekturi crkve (prva polovina 17. st.) dolaze do izražaja renesansne karakteristike s nekim elementima baroka. Fasada s renesansnim portalom vrlo je jednostavna. Uz portal se nalaze dva prozora sa željeznim rešetkama. Na zvoniku su se, do rekvizicije zvona za ratne potrebe u I. i II. svjetskom ratu, nalazila dva zvona (jendo iz 17. a drugo iz 18. st.) iz venecijanskih zvonolivnica.

Tijekom prvog svjetskog rata sa zvonika je skinuto zvono sa signaturom: OPVS CASTELLIS (djelo Castellia) iz mledtačke zvonolivnice (18. st.), koja je pripadala obitelji Castellis. Na mjesto skinutog zvona postavljeno je zatim novo zvono saliveno u zvonolivnici Lapagna u Trstu 1922. god. To zvono i drugo, staro zvono (iz 17. st.) s likovnom dekoracijom (Sv. Foška, Madona, Raspeće) i latinskim tekstom: SANCTA FVSCA VRSARIAE MDCLXXX (Sv. Foška Vrsara 1680.), skinuli su za zvonika Talijani za vrijeme drugog svjetskog rata, ali zvona nisu upotrebljavana u ratne svrhe. Sada su u zvoniku župne crkve Sv. Martina. Danas se u renoviranoj crkvi nalazi sakralna zbirka koja sadrži vrijedne eksponate, kao na primjer sliku Mučenje Sv. Foške iz 17. st. Pažnju privlače nadgrobne ploče s grbovima i latinskim tekstovima. Pred glavnim oltarom je grob vrsarskog župnika Luke Prodanića (Luca Prodanich), koji je umro 1659. godine. Na ploči je uklesan svećenički znak (kalež i hostija).

Glavna gradska vrata

Glavna gradska vrata

Glavna gradska vrata

Uz crkvu Sv. Foške nalaze se istočna, odnosno glavna gradska vrata srednjevjekovnog Vrsara. Tijekom minulih stoljeća to je bio glavni ulaz u utvrđeni gradić, koji se tek u 19. st. proširio izvan obruča starih zidina (do 19. st. izvan gradskih zidina nalazila se tek poneka usamljena kuća ili crkvica).

Ova romanička vrata potječu iz 13. st. Polukružni romanički luk je prilično brižno isklesan. Uz dovratnike (s unutrašnje strane) vidi se jedan kameni i jedan željezni prsten, za koji su bila pričvrščena drvena krila. Nekad su vrata bila uklopljena u sustav gradskih zidina. Nad vratima je fragment gradskog zida, na kamenoj ploči iznad vratiju plitki reljef s minijaturnim lavom Sv. Marka (simbol Mletačke Republike). Plitki reljef u obliku štita s floralnim motivom predstavlja lava Sv. Marka s knjigom (atribut evanđeliste Marka), uzdignutih krila i podvinuta repa. Lav u šapama drži zatvorenu knjigu, što znači da je isklesan u vrijeme kad je Mletačka Republika vodila neki rat.
Mirnodopski lavovi držali su u šapama rastvorenu knjigu s uobičajenim latinskim tekstom: PAX TIBI MARCE EVANGELISTA MEUS (Mir tebi, moj Marko evanđelista). Lav liči na mletačke lavove iz 14. st., ali i na one iz 15. i 16. st. i zato ga je teško datirati.
Prvi mletački lavovi na javnim građevinama u Istri pojavljuju se krajem 13. i početkom 14. stoljeća. (U vremenu između 10. i 18. st. Vrsar je pripadao Porečkoj biskupiji i možda je ovaj lav, odnekud donesen i postavljen iznad vratiju nakon 1778. godine, kada je Venecija oduzela porečkim biskupima Vrsar). Pred vratima lijevo nalazi se zgrada prve osnovne škole u Vrsaru iz 19. stoljeća.

Ulice i trgovi

Ulice i trgovi

Ulice i trgovi

Unutar prostora nekadašnjih gradskih zidina nastale su u prošlosti uske krivudave ulice i mali intimni trgovi. U uskim uličicama sačuvani su interesantni primjerci stambene arhitekture s elementima raznih povijesnih stilova. Pažnju privlače stare kuće s arhitektonskim zanimljivostima (dvorišta, bunari, stubišta, vrata, prozori, balkoni, dimnjaci). Od gradskih vratiju prema vrhu Vrsara uspinje se Ulica Gradska vrata u kojoj ima više starih kuća. U blizini gradskih vratiju je kuća s dvije interesantne kamene figure žene (punašna lica, bujne grudi). Figure su uzidane visoko u uglove kuće. Uz kuću vodi slikovita ulica Pod voltom, koja je na dva mjesta nadsvođena. Nadsvođene ulice su karakteristične za srednjovjekovnu arhitekturu. Uski prostor unutar gradskih zidina diktiriao je racionalno i ekonomično iskorištavanje gradskog prostora. U Ulici Gradska vrata (uz lijevi rub) stara je kuća s renesansno-baroknim karakteristikama iz druge polovine 18. stoljeća. Na portalu je uklesan tekst: IO PIETRO (voda) M POLLO F (ieri) F (eccit) ANNO D (omini) 1757. (Ja Petar Boico pokojnog Pola svečano napravi Godine Gospodnje 1757.). Na desnoj strani ulice je nekoliko starih kuća. U Ulici Casanova je stara kuća sa tragovima romaničkog stila.

Prilikom kopanja kanala za vodu (1963.) u Ulici Gradska vrata nađeni su fragmenti keramike iz brončanog doba. Na platou, na vrhu starog Vrsara, nalazi se župna crkva Sv. Martina i stari kaštel (nekadašnja ljetna rezidencija porečkih biskupa). U prethistorijsko doba tu se nalazilo utvrđeno naselje ovalnog tlocrta koje je pripadalo Histrima, prastarim stanovnicima istarskog poluotoka.

Župna crkva Sv. Martina

Župna crkva sv. Martina

Župna crkva sv. Martina

Preko prostora crkve nekad su prolazile gradske zidine s romaničkim vratima. Povijest izgradnje crkve veoma je duga. Temelji su položeni početkom 19. stoljeća (1804.). U doba francuske okupacije Istre (1805. – 1813.) gradnja je nastavljena a zatim je nastupila duga stanka. U vremenu između 1927. i 1935. godine, gradnja crkve je nastavljena i završena (u doba župnika Josipa Martinolija). Uz religiozne svečanosti crkvu je 19.III.1935. godine posvetio porečki biskup Trifun Pederzolli. Pred crkvom je skalinada. Pročelje završava trokutastim zabatom. Na portalu je latinski tekst: VERE LOCUS ISTE SANCTUS EST (Ovo je mjesto doista sveto).
Drugi latinski tekst na pročelju govori o povijesti izgradnje crkve i spominje papu Pia XI., Vittoria Emanuela (talijanskog kralja) i biskupa Trifuna Pederzollia. Planirana izgradnja zvonika realizirana je 1991. godine.

Unutrašnjost crkve je trobrodna. Po četiri obla kamena stupa sa svake strane dijele crkveni prostor u tri broda. Na stupovima su imena donatora. Kapiteli imaju floralne ornamente (palmete s volutama).

U prezbiterijalnom dijelu crkve su dva luka s religioznim slikama. Po uputama svećenika Francesca da Piran, slike je 1946. godine naslikao slikar Antonio Macchi iz Rovinja. Na prvom su luku prizori iz života Sv. Martina i Sv. Foške. U lijevom uglu Sv. Martin siječe mačem vojnički plašt i dio poklanja promrzlom prosjaku. U desnom uglu prikazano je mučenje Sv. Foške, kršćanske mučenice. Na sredini luka je Krist s raširenim rukama. Dekor upotpunjuju latinski tekst: SANCTI NOSTRI MARTINE E FUSCA INTERCEDITE PRO NOBIS (Sveti naši Martine i Foška, posredujte za nas). Na plohama drugog luka su floralni motivi (cvijeće i stabla), anđeli i ovce. Na sredini luka je simbol Krista – Agnus Dei (Janje Božje). Na luku ispisan je tekst: ACCE AGNUS DEI: ECCE QUI TOLLIT PECCATA MUNDI (Evo jaganjca božjeg, onoga koji oduzima grijehe svijeta).

Umjetnički inventar crkve dosta je siromašan. Mramorna krstionica u lijevom brodu donesena je iz stare crkve Sv. Martina (nalazila se na trgu usred Vrsara).

Velika je šteta što je iz crkve ukraden gotički kip Madone iz 14. stoljeća, koje se ranije nalazio u romaničkoj bazilici Sv. Marije u luci Vrsara. Uz crkvu se nalazi župna kuća iz 1935. godine.

Ljetna rezidencija porečkih biskupa (Kaštel)

Ljetna rezidencija porečkih biskupa (Kaštel)

Ljetna rezidencija porečkih biskupa (Kaštel)

Uz župnu crkvu je monumentalna i poluporušena palača koja je nekad bila ljetna rezidencija porečkih biskupa. Na ovom strateškom mjestu porečki su biskupi imali u 12/13. stoljeću najprije neku skromnu romaničku palaču. Tijekom nekoliko stoljeća prvobitna se palača neprestano pregrađivala i proširivala. Ustvari, današnja palača nastala je pregrađivanjem prvobitnog romaničkog kaštela u vremenskom rasponu od 14. do 18. stoljeća. Povijest nastanka palače nije sasvim jasna. U arhitekturi kompleksa mogu se uočiti tragovi različitih stilova (od romanike do baroka). Palača je bila utvrđena i zato se u dokumentima i spominje pod imenom castrum (utvrda, utvrđeni dvorac). Osiguravao ju je obrambeni zid s kulama. Fragmenti obrambenog zida sačuvani su do danas. Uz palaču su sačuvane i dvije romaničke kule (13. st.). Na južnoj strani su dvije vitke kule-osmatračnice kvadratnog tlocrta a na kulama puškarnice. Na fasadi lijeve kule je solarium (sunčani sat). Palača je imala brojne prostorije (za biskupa, poslugu, goste). U prizemlju su bili tijeskovi za vino i ulje, peć za pečenje kruha, cisterna za vodu, kao i spremišta za poljoprivredne proizvode (ulje, vino, žito) s biskkupskih imanja kod Vrsara.

U sklopu palače bila je i štala (biskupi su u Poreču i Vrsaru držali konje i mazge). U nekoj od kula vjerojatno je bila i tamnica za neposlušne podanike. Palača je biskupima bila ljetna rezidencija a ponekad i refugium (sklonište). U nezgodnim situacijama (rat, kuga) porečki su biskupi ostavljali Poreč i dolazili ovamo. Prilikom nemira u Poreču 1299. godine biskup Bonifacije se sklonio u Vrsar. Neki biskupi su stalno boravili u Vrsaru. U 17. stoljeću biskup Ruggiero Tritoni napustio je nezdravi i malarični Poreč i nastanio se u Vrsaru (1632. – 1644. godine). Tu je i umro i bio pokopan. I biskup Gianbattista de Giudice živio je i umro u Vrsaru (1644. – 1666.). Pri dolasku u Vrsar i pri odlasku iz Vrsara biskupu su seljaci obavezno i besplatno prenosili prtljagu. U jednom dokumentu iz 1577. god. u svezi s tim stoji: “Isto tako su obavezni (seljaci Vrsara) besplatno nositi biskupovu prtljagu kad gospodin biskup dolazi ili odlazi iz kaštela”. U palaču su povremeno navraćale visoke crkvene i državne ličnosti i u njoj su porečki biskupi održavali sinode lokalnog svećenstva. U prisustvu uglednih ličnosti izdavane su i važne isprave. Na početku jedne isprave biskupa Otona iz 1288. godine, stoji: ACTUM EST HOCH IN TURRI CASTRI URSARIAE… (ovo je učinjeno u kuli naselja Vrsara…). Na kraju 18. st. (1778.) Mletačka Republika je ukinula crkvenu grofoviju porečkih biskupa i palača postaje mletačko državno vlasništvo. U doba Mletačke vlasti nad Vrsarom (1778. – 1797.) u palači povremeno boravi mletački providur (gradonačelnik) općine Sv. Lovreča, kojoj je Vrsar nakon ukidanja biskupske vlasti, bio pripojen. U jednoj naredbi mletačke centralne vlasti (iz 1793. godine) dozvoljava se Palmi, providuru Sv. Lovreča, da može, zbog zdravije klime, nekoliko mjeseci u godini boraviti u Vrsaru i tom se prilikom naređuje da se palače restaurira. U 19. st. palača je postala vlasništvo patricijske obitelji Vegottini iz Poreča. U 20. st. palača je počela propadati. Danas je ruševina koja vapi za restauracijom.

Stara romanička vrata

Stara romanička vrata

Stara romanička vrata

U usporedbi s glavnim srednjovjekovnim gradskim vratima (na istočnom rubu Vrsara), ova vrata imaju manje dimenzije i zato ih nazivamo malim gradskim vratima. Vrata su sagrađena u drugoj polovini 12. ili početkom 13. st. kada se u istarskim gradovima gradilo i klesalo u romaničkom stilu. Prilično brižno isklesan okvir vratiju sastoji se od trinaest kamenih blokova. Nekada su vrata bila uklopljena u sustav gradskih zidina. Do danas su sačuvana dvokrilna vrata od tvrde istarske hrastovine. Interesantni su kameni prstenovi za koje su bila pričvršćena krila. Vrata imaju i uredaje za zatvaranje. Na vratima je fregment gradskih zidina i ploča s plitkim reljefom lava Sv. Marka. Po umjetničkim karakteristikama lav sliči onome na istočnim gradskim vratima i vjerojatno potječe od istog majstora. Poput lava na istočnim vratima, i ovaj drži u šapama zatvorenu knjigu i ima uzdignuta krila i podvit rep. Lav je nastao negdje u vremenu između 14. i 16. st. i vjerojatno je odnekud donešen i postavljen iznad vratiju oko 1778. g., kada je Mletačka Republika postala gospodar Vrsara. Uz vrata su uzidane dvije željezne kugle; one potječu s engleskih brodova koji su početkom 19. stoljeća topovima gađali istarske gradiće, tada pod okupacijom Napoleonovih vojnika.

Crkvica Sv. Antuna

Crkvica Sv. Antuna

Crkvica Sv. Antuna

U blizini starih vrata je mala crkva Sv. Antuna Padovanskog iz druge polovine 17. st. s karakteristikama renesansno-baroknog stila. Fasada crkvice je jednostavna. Na nadvratniku portala uklesan je neki tekst u skraćenicama (I.O.B.C.F.F.C.E.L.E.) i godina izgradnje crkve (1656.). Uz četvratasti portal nalaze se i dva četvrtasta prozora s rešetkama. Nad portalom je okrugli prozorčić. Na južnom zidu crkvice smješten je polumjesečasti prozor. Nad fasadom se diže jednostavni zvonik sa prozorom za zvono u obliku arkade. U zvoniku se, do rekvizicije zvona za ratne potrebe, nalazilo malo zvono iz 1657. god. s bogatom dekoracijom (Sv. Antun, Majka Božja i sveci). Na vrhu zvonika je kamena kugla i željezni križ.

Pred crkvicom je trijem ili lopica (od njemačke riječi Laube: nadsvođen otvoreni prostor). Na deset oblih kamenih stupova počivaju arkade i drvena konstrukcija krova. Takvi trijemovi su vrlo interesantni arheološko-umjetnički motivi pred istarskim crkvama a nastajali su u vremenskom rasponu od 14/15 st. do 19 st. Ustvari, takvi su trijemovi produžetak crkvenog prostora. Tu su stajali oni koji nisu mogli ući u skućeni prostor crkvice, kao i osobe pod oružjem. Pod krov lopice su se ljudi sklanjali od sunčane žege i kiše, a tu su ponekada noćili i oni koji su, zato što su kasnili, naišli na zatvorena gradska vrata. U takvim lopicama su se održavali i sudski procesi i sklapali razni poslovi. Unutrašnjost crkvice Sv. Antuna je renovirana i u njoj se tjekom ljeta povremeno održavaju izložbe. Na drvenom oltaru (u stilu baroka domaće radionice) nalazila se slika Sv. Antuna sa svecima.

…u luci

Prostor u zaljevu formirao se u 19. stoljeću i tada je sagrađeno dosta kuća između stare jezgre grada i obale. No, u zaljevu se život kontinuirano odvijao od antičkih vremena do naših dana. U nekim srednjovjekovnim dokumentima se prostor oko luke Vrsara naziva Fabian. Nekako u vremenu između 12. i 17. stoljeća u zaljevu su se nalazile solane sa spremištem za sol koje su pripadale Porečkoj biskupiji.

Uz obalu između Funtane i Limskog kanala proteže se antičko – rimska arheološka zona. Na više mjesta su utvrđeni tragovi rimskih seoskih vila (villae rusticae). Uokolo zaljeva pronađeni su prilično bogati tragovi rimskih kasnoantičkih privatnih i javnih zgrada. Na ostatke rimske arhitekture u lici Vrsara prvi je u prvoj polovini 16. st. upozorio talijanski geograf iz Izole Coppo u svom djelu ”Del sitto dell Istria” (O položaju Istre, Venecija 1540.) o razvalinama u luci Vrsara Pietro Coppo kaže: ”Na većem dijelu obale… su tragovi antičkih zgrada, što dokazuje da je ovdje nekad bio velik broj kuća”. Početkom ovoga stoljeća češki arheolog Anton Gnirs (1875. – 1933.) pisao je o nekim rimskim starinama u luci Vrsara koje su, uslijed spuštanja obale, dospjele pod more.

Crkvica Sv. Jurja

Pred lukom je otok Sv. Jurja na kojemu se nalazi i istoimena romanička crkvica pravokutnog tlocrta s ugrađenom apsidom, koja je renovirana 1995. godine.Neki su povjesničari iznijeli pretpostavku da se, možda, rimski grad Ursaria (Vrsar) nalazio na tom otoku. Tu predpostavku baziraju na temelju Tabule Peuntingeriane (kopija rimske karte iz 3. ili 4 st.) na kojoj je rimski grad Ursaria ucrtan na nekom otoku. I anonimni geograf iz Ravenne u ranom srednjem vijeku stavlja Ursariu na neki otok. Na otoku još nisu vršena arheološka istraživanja.

Rimski magazin i nekropola

Prije više decenija (1928. godine) u vrsarskoj luci su otkopani temelji neke veće građevine, dužine oko 70 metara.U rimsko doba Vrsar je bio prilično važan trgovački centar i čini se, tako misle arheolozi, da su otkopani temeljni-ostaci rimskog magazina za trgovačku robu (lat. Horreum). Da je trgovina u luci bila vrlo živa svjedoče i rimski lučki uređaji. Nekad su se u luci mogli vidjeti i ostaci rimskog lučkog nasipa.

Na južnoj strani poluotoka Montraker, koji sa sjevera zatvara luku, otkriveni su tragovi rimske nekropole (groblja) sa siromašnim grobnim inventarom. Pepeo spaljenih mrtvaca pohranjivao se u žare, koje su se zatim zakapale u zemlju. U luci je otkopan rimski cipus (nadgrobni spomenik) iz 2. st., kojeg je jedan suprug podigao svojoj ženi. Na cipusu je uklesan latinski tekst: DIES MANIBUS SECURAE CONIUGI DULCISSIMAE AURELIUS CRAESCES FECIT. (Kućnim bogovima. Preslatkoj ženi Securi postavi Aurelius Crasces)… To je jedini rimski epigrafski spomenik iz Vrsara i danas se nalazi u Zavičajnom muzeju u Poreču. U Vrsaru su nađeni i fragmenti kasnoantičkih sarkofaga.

Starokršćanska bazilika

Starokršćanska bazilika

Starokršćanska bazilika

U blizini romaničke bazilike Sv. Marije u kamenom, zidom ograđenom dvorištu, nalaze se ostaci (temelji i fragmenti mozaičkog poda) starokršćanske bazilike iz četvrtog stoljeća. Danas su ostaci bazilike pokriveni zemljom i nisu pristupačni javnosti. To je bila jedna od najstarijih starokršćanskih građevina u Istri. Prvi kršćani Vrsara (u 2. i 3. st.) obavljali su vjertske obrede vjerojatno u nekoj privatnoj kući, a onda su u 4. st. , nakon što je imperator Konstantin Veliki (306. – 337.) Milanskim ediktom (313. g.) dozvolio kršćanima slobodno ispovijedanje nove vjere, sagradili starokršćansku baziliku.

U kolovozu i rujnu mjesecu 1935. godine, fragmente bazilike otkopao je talijanski arheolog Mario Mirabella Roberti. Bazilika je imala pravokutni tlocrt i bila slična bazilikama prve faze starokršćanske arhitekture. U sastavu bazilike bila je krstionica (baptisterium) a predvorje (narteks) uz zapadnu fasadu. U 6. st. bazilika je dobila apsidu (zadnji polukružni dio crkve). Pod bazilike bio je prekriven polikromnim mozaicima. Mozaici su sačuvani samo fragmentarno, ali se usprkos tome može dočarati njihova umjetnička cjelina. Mozaici su dekorirani vrlo interesantnom starokršćanskom ikonografijom. Na mozaicima prevladavaju floralni (lišće, vijenci, košarice s grožđem) i animalni motivi (ribe, paunovi, golubovi). Prisustvo riba iz istarskog mora dokazuje da su mozaici proizvod neke domaće radionice. Na mozaicima su simbolično prikazana godišnja doba. Centralno polje mozaika sastavljeno je od 73 kruga koji su međusobno bili spojeni pletenicama. Po umjetničkim karakteristikama mozaici su slični onima iz Teodorove bazilike u Aquileji, nastalim oko 7. st., bazilika je bila porušena i jedan njen dio pretvoren u uljaru. U ruševnom materijalu bazilike nađeni su rimski crijepovi (tegule), novac, svjetiljke (lucerne…). Vrsaru danas preostaje da mozaike otkopa i učini ih pristupačnima turistima i izletnicima.

Romanička bazilika Sv. Marije od Mora

Romanička bazilika Sv. Marije od Mora

Romanička bazilika Sv. Marije od Mora

U luci Vrsara nalazi se vrlo interesantan srednjovjekovni spomenik: romanička bazilika Sv. Marije od Mora. Bazilika predstavlja vrlo važan spomenik romaničke arhitekture u Istri i njena je povijest duga i interesantna. Na jestu bazilike nalazila se u rimsko doba neka veća zgrada (možda villa rustica – seoski dvorac s gospdarskim zgradama). Prvobitna i skromna crkva Sv. Marije bila je podignuta na ovom mjestu u ranom srednjem vijeku (u drugoj polovini 8. st.). U vremenu između 8. i 12. st. prvobitna crkva doživjela je više pregradnji i restauracijama. Današnji arhitektonsko – umjetnički izgled crkve potječe iz 12. st. Na zidovima su još vidljivi neki tragovi pregradnje. U novije vrijeme crkva je doživjela više restauracija (posljednja 1969.) Prilično monumentalna bazilika (24,5 x 12,5 m) u svojoj arhitekturi podsjeća na starokršćanske crkve. Hrvatki povjesničar umjetnosti Ljubo Karaman (1881. – 1971. god.) napisao je o ovoj bazilici : ” Vrsar ima široku trobrodnu romaničku baziliku na stupovima, koja je sačuvala svoj prvobitni utisak crkve bliske ugođaju jednostavnih starokršćanskih građevina”.

Fasada bazilike je jednostavna. Na fasadi je okrugli prozor (oculus). Na istočnom dijelu crkve jednostavan je zvonik u obliku romaničke monofore (jedna arkada za zvono). U zvoniku je malo zvono iz 1922. g., saliveno u zvonolivnici Lapagna u Trstu. Polutamna unutrašnjost bazilike djeluje sugesivno. Teške romaničke arkade s monolitnim oblim stupovima dijele crkveni prostor u tri broda. Na svakoj su strani po tri stupa. Stupovi završavaju kapitelima romaničkog stila s floralnim motivima (palmete). Kapiteli su u donjem dijelu unutrašnjosti zaobljeni a u gornjem kvadratni. Istočni dio crkvene unutrašnjosti završava sa tri apside.

Pod crkve nije originalan; podignut je i zato stupovi izgledaju kratki. Time je narušena prvobina romanička harmoničnost crkvene unutrašnjosti. Pod je nekada bio prekriven nadgrobnim pločama s latinskim tekstovima. Jedna takva ploča sačuvana je u prezbiterijalnom dijelu crkve. U crkvi je pronađeno više nadgrobnih ploča. Neki prokurator franjevačkog samostana, Šimun iz Bosne, koji je živio u 17. st. i koji je u duhu kršćanske filozofije imao pesimistični pogled na život, dao je uklesati na ploču svoga i ženina groba ovaj tekst:

SEPVLCRUM.D. (omi) NI.SIMONIS BOSNENSIS. PRO (curi) TORIS.FRA (tr) VM ORDINID. MINORVM. S (ancti). FRAN (cis) CI ET. VXORIS. EIVS. SIMONAE DOMVS. DI VITAE. LOCVS. MISERIAE REFVGVIM. SVPERBIAE. (grob gospodina Šimuna Bošnjanina, prokuratora reda Male braće sv. Franje i njegove žene Simone. Kuća života – mjesto nevolje i utočište oholosti).

Zidovi unutrašnjosti bili su dekorirani polikromnim religiozim freskama. Prve freske bile su naslikane u 9. ili 10. st. Neki domaći slikar ponovno je oslikao unutrašnjost kvalitetnim freskama u prvoj polovini 16. st. Tragovi fresaka danas su neznatni, najbolje se vide na zidu glavne apside (glave svetačkih likova). U bazilici je nekad bio bogat umjetnički inventar (kipovi, slike…). Danas crkva djeluje prazno i siromašno. U crkvi je još slika Madona i sveci sa signaturom: VITORIO JERALTA. Prilikom trodnevnog boravka u Vrsaru 1177. god., na putu iz Venecije za Ancou, u ovoj je bazilici celebrirao misu papa Aleksandar III. Uz crkvu je nekad bilo i staro groblje: uz sjeverni zid crkvenog dvorišta preostali su neki tragovi toga groblja. Novo groblje uređeno je 1900. god. izvan Vrsara, uz cestu prema Funtani.

U crkvenom dvorištu (desno od južnog portala crkve) je antičko – rimski kameni blok, dekoriran girlandama (vjenci od lišća i plodova), koje vise na rogovima volovskih lubanja. Taj kamen je nađen 1932. god. u blizini zaselka Valkanela nedaleko Vrsara, a pripadao je rimskoj stambeno – gospodarskoj zgradi (villa rustica) iz 12. i 13. stoljeća. Uz baziliku su ostaci starog samostana. U pisanim dokumentima pod nazivom Prioratum Sanctae Mariae, samostan se prvi put spominje u drugoj polovini 12. st. (1177.), ali nije posve sigurno da li je samostan zaista već tada postojao. Puzdaniji podatak potječe iz 1227. god. Prvi monasi samostana bili su karmelićani (po brdu Karmal u Palestini) koji su, proganjani od Turaka – Seldžuka i Arapa, preko Cipra i Sicilije došli u Europu. U Vrsaru su se karmelićani naselili ili potkraj 11. ili početkom 12. stoljeća i zatim ovdje utemeljili svoj samostan. Uz neke prekide, karmelićani su u samostanu živjeli do sredine 14. stoljeća. U drugoj polovini 17. stoljeća (oko 1631. god.) i u njemu ostali do 1660. godine, kada je samostan ukunut u sukobu fratara s porečkim biskupom Gianbattistom de Giudice zbog prava na vlasništvo samostanskog posjeda (tijekom jedne svađe monasi su ubili biskupova nećaka).

Franjevci su staru samostansku zgradu renoviralii u baroknom stilu. U prizemlju su imali skladište za poljoprivredne proizvode, tijesak za vino i mlin za masline. Nakon odlaska franjevaca u samostanu je neko vrijeme (1732. god.) bio seminarium (škola za svećenike). Do naših dana sačuvana je fasada samostanske zgrade iz 17. stoljeća.

Zidine i kule

Prvobitno prethistorijsko naselje (iz brončanog i željeznog doba) na vrhu brežljka, bilo je opasano jednostavnim obrambenim zidinama. I tijekom srednjeg vijeka Vrsar je bio opasan zidinama i kulama. U vremenu između 13. i 16. stoljeća izgrađene su nove zidine.
Na nekim su objektima do danas očuvani fragmenti gradskih zidina.

Napušteni kamenolomi

Napušteni kamenolomi

Napušteni kamenolomi

Znamenitostima Vrsara treba pribrojiti i stare napuštene kamenolome. U vrsarskim kamenolomima lomio se kamen kontinuirano od rimskih vremena do naših dana. U blizini romaničke bazilike Sv. Marije, na otočićima pred Vrsarom, vide se tragovi napuštenih kamenoloma (na vrhu otočića Sv. Jurja). Neki povjesničari umjetnosti iznose predpostavku da je monumentalna i monolitna kupola (promjer: 10,76 m, težina 230 t) mauzoleja istočno – gotskog kralja Teodorika Velikog (493. – 526.) u Raveni napravljena od kamena koji je odlomljen s vrha ovog otočića (prema mišljenju arheologa i povjesničara umjetnosti u kamenolomu južno od Poreča). I na Gavanovom vrhu (tal. Monte Ricco) istočno od Vrsara, nalazi se napušteni kamenolom, kao i na brežuljku sa sjeveroistočne strane Vrsara. Tu se od vremena romanike lomio kvalitetni sivi kamen (surac). Kamenolomi oko Vrsara i Rovinja naročito su se eksploatirali u doba duge mletačke vlati nad Istrom (13. – 18. st.). u doba renesanse i baroka u talijanskim gradovima bio je dobro poznat kvalitetni kamen iz Vrsara (pietra di Orsera). Naročito se upotrebljavao u Veneciji za gradnju palača, mostova, crkava. Radi nabave kvalitetna kamena, u Vrsar su povremeno navraćali talijanski kipari i graditelji. Prvi podaci o izvozu vrsarskog kamena u Veneciju potječu iz 14. st. U Vrsaru je u prvoj polovini tog stoljeća (1334.) privremeno boravio mletački kipar Leonardo Tagliapietra. U doba svoje pune aktivnosti u Veneciji, u Rovinj je, a svakako i u Vrsar, navraćao renesansni kipar Antonio Rizzo (1467. – 1498. g.) iz Verone , koji je Veneciji ostavio svoja najvažnija djela (radovi na Duždevoj palači, nadgrobni spomenik duždu Tronu…)

Prema nekim podacima, rovinjsko-vrsarskim kamenom služili su se i istaknuti firentinski kipari i graditelji. U današnje vrijeme, u revitaliziranom kamenolomu Montraker, tijekom ljetnih mjeseci održava se internacionalna kiparska škola, čija autorska ostvarenja ostaju Vrsaru, oplemenjujući time prostor.

Uz cestu prema Funtani je vrsarsko groblje koje je 1900-te godine izgradio vrsarski građevinski poduzetnik Celeste Gerometta.

U blizini je atelje-ljetnikovac kipara Dušana Džamonje. U prostranom parku-dvorištu izloženi su, u minijaturi, umjetnikovi spomenici.