Samostan je prema legendi početkom 11. stoljeća osnovao sv. Romuald, utemeljitelj benediktinskog reda kamaldoljana, koji je prije toga živio pustinjačkim životom u obližnjoj spilji na obronku Limskog zaljeva. Od nekada moćne opatije sv. Mihovila sačuvan je dio klaustra i dvije crkve. Manja je ranobizantska građevina iz 6. stoljeća, posvećena Blaženoj Djevici Mariji, s poligonalnom apsidom, bačvastim svodom i tragovima fresaka (možda iz 8. stoljeća). Veća crkva, titulara sv. Mihovila, iz 11. je stoljeća, dvoranskog tipa s polukružnom apsidom. U bočnom zidu, visoko ispod krovišta, sačuvane su originalne kamene prozorske rešetke s pleternim ukrasom. U crkvi su sačuvani i ostaci romaničkih fresaka, na kojima se prepoznaje mučenje sv. Stjepanu i njegovo kamenovanje. Najbolje očuvani prikaz je lik sveca na desnoj strani trijumfalnog luka. Mladoliki lik s tonzurom i opatskim štapom prikazuje benediktinskog sveca, možda samog sv. Romualda. Likovi su oblikovani konturama svijetle i tamne boje, a na jagodicama lica javljaju se karakteristične crvene mrlje. Ikonografski i likovni uzori raznoliki su, od karolinških elemenata u ornamentici do helenističko-orijentalnih (bizantskih) motiva u odjeći. Svi elementi obilježja su južnonjemačke benediktinske umjetnosti otonskog razdoblja.
U 13. stoljeću podignuto je južno krilo opatijskoga zdanja koje se prema dvorištu (klaustar) diže na nekoliko lukova. U središnjem dijelu klaustra nalazi se romanički zdenac cisterne, na kojemu je stilizirani grb kamaldoljana s dvije golubice koje piju iz kaleža.
Samostanski posjed, koji je obuhvaćao veliki dio šume Kontija, tijekom stoljeća uvećavao se darovnicama istarskih plemića. Nakon kratkog razdoblja napuštenosti zbog kužnih epidemija, neko su vrijeme u njemu boravili templari, a 1394. preuzeli su ga kamaldoljani Sv. Mihovila u Muranu kraj Venecije, da bi kasnije prešao u posjed samostana Sv. Matije u Muranu. Kartografski prikaz cijelog posjeda iz 15. stoljeća, autora poznatog mletačkog kartografa fra Maura, sačuvan je u tiskanom obliku iz 17. stoljeća. Redovnici su samostan napustili 1652, a zamjenom nekretnina je posjed 1772. dospio u vlasništvo plemićke obitelji Coletti iz Conegliana, koja je na ruševinama samostana izgradila palaču u neoklasicističkom slogu. Tada je kompleks bio središte poljoprivrednog gospodarstva koje je bilo ustrojeno prema tada suvremenim načelima moderne poljoprivrede. Smrću posljednjih muških članova te obitelji u drugoj je polovici 19. stoljeća prešao u državno vlasništvo, bio je neko vrijeme sjedište šumskog gospodarstva. Palača, samostanske zgrade i crkve su međutim s vremenom zapuštene i počele su propadati, do početka 21. stoljeća, kad je započelo planiranje obnove cijeloga kompleksa. Do sada su konzervatorski radovi obuhvatili crkve, a istraživanja se nastavljaju s ciljem revitalizacije cijeloga sklopa.
