U lipnju 2011. godine pod zemljom je otkriven kasnoantički podni mozaik površine oko 70m². Mozaik pripada stambenim prostorima rimskog ladanjsko-gospodarskog kompleksa. Riječ je o podnom i polikromnom mozaiku izrađenom u drugoj polovici IV. stoljeća od kamenih i keramičkih tesera i višebojne staklene paste.
U prostoru omeđenom jednorednom i dvorednom crnom trakom pojavljuju se prikazi domaćih i divljih životinja u pejzažu koji čini ambijent njihova životnog prostora poput šuma i pašnjaka. U kontinuiranoj traci nalazi se dekoracija od četiri očuvana životinjska lika koji se u perspektivnom prikazu kreću među stablima ili pod njima odmaraju. U vizuri od ulaza u dvoranu, u njezinoj dubini pred otvorom apside, u traci su prikazane tri domaće životinje: ovan, janje i ovca.
Mozaik je obilježen pejzažnom florealnom scenografijom s rijetkim stablima prikazanim na vrlo shematiziran način te prikazima shematiziranih detalja poput propupalih grana, mladog lišća i naznačenog ukorjenjivanja. Središnje krošnje izvedene su crvenim keramičkim teserama koje možda ukazuju na proljeće i mladost biljnog svijeta. Među stablima razabire se busenje trave, ovan koji upravo pase, janje koje leži pod stablom i ovca uzdignute glave kako stoji pored janjeta. Vrlo je malo kromatike upotrijebljeno u ovoj pastoralnoj sceni pa cijeli prikaz ima izraženu notu kromatičke prigušenosti. To je postignuto crnim i bijelim teserama uz korištenje i onih sive i keramički crvene boje. Plastičnost prikaza postignuta je načinom slaganja kockica koje „dubinski“ prate i formiraju tjelesni oblik životinja. Ovan je prikazan korpulentnije, pojačanim crnim i crvenim linijama na leđima, trbuhu i glavi, povijenih rogova te dugog, bogatog i plastično prikazanog repa. Ovca je obrađena fragilnije – nježnijih oblina, sjenčanjem sivim teserama naznačene su joj mekše obline i runo. Prikaz janjeta koje se odmara među stablima znatno je oštećen u prednjem dijelu tijela.
Zanimljiv je prikaz vepra u trku u dugoj istočnoj traci dvorane. Prikaz je oštećen u srednjem dijelu tijela životinje. Zvijer je prikazana u jednostavnoj tehnici izmjene crno-bijelih linija koje naoko ukazuju na mladost vepra, no s obzirom na snažno rilo i moćne kljove, ipak se radi o starijoj – odrasloj životinji. Po čitavom rubu prikaza izdužena tijela gusto su izvedene čekinje u kratkim crnim linijama koje ukazuju na nakostriješenost zvijeri. I vepar se, također, kreće šumom prikazanom motivima stiliziranih listova; očuvane su tek naznake debla.
Mozaički prikaz faune može se odrediti kao bestijarij – ukupnost prikaza divljih i domaćih životinja smještenih u njihov prirodni ambijent. Dominantan prikaz vepra može se dovesti u svezu s njegovim osobitim mitološkim značenjem u antičko doba. Vepar se u likovnoj umjetnosti antike prikazuje razmjerno često u mitološkim narativnim epizodama Heraklova djela (lov na kalidonskog vepra). U antičko doba vepar se često prikazuje kao žrtva u jednoj epizodi lova, kao dokaz hrabrosti lovaca koji ga svladavaju uz pomoć pasa. Posebno su ekspresivni prikazi nošenja ubijenog vepra svezanog o poduži kolac na kojemu visi. Vepar se pojavljuje i kao utjelovljenje divlje, moćne i iskonske snage prirode te kao naznaka nadolazeće opasnosti. Najčešće se prikazuje u trku, gustih čekinja i odrasle dobi. Vepar se često pojavljuje i u alegorijskim kompozicijama kao pratitelj i nagovjestitelj zimskoga doba.
Izuzev bestijarija, značajno su obilježje mozaika prikazi biljne motivike. Razabiru se čak tri impresivna trsa vinove loze. Među njima iz samoga kuta izrastaju i akantusovi listovi. Trsje loze povija se tvoreći zaobljene i zaobljeno-zavrnute peteljke. Posvuda na peteljkama vise gusti grozdovi različitih veličina, tanke peteljčice izrađene od keramičkih tesera baš kao i suho crveno lišće vinograda pred berbu koje ukazuje na uzgoj crnih sorti. U vinogradu su prikazane i ptice (tamna vrana i prepelica ili paunica). Osobit je lik ptice, vjerojatno ždrala, na dugim tankim nožicama koji se okomio na jesenske plodove. Nad stapkom gljive obješena o trs prikazana je i košara. Ovaj florealni prikaz odaje raskoš zamisli i izvedbe. Osebujan prikaz vinograda i života u njemu pred berbu, gomilanje detalja iz svijeta ptica stvara zasićenost kompozicije bez praznina – horror vacui.
Na podnim mozaicima rimskoga doba zamijećena je tendencija da se florealni motivi smještaju u uglove s ciljem popunjavanja praznoga prostora. Identično je i s mozaikom iz vrsarskoga pristaništa jer se u uglovima spomenute dvorane nalaze razgranati florealni motivi. Arhitektonske kompozicije i prikazi na njima bili su položeni na rubnim dodirima florealnih sustava, njima posve obuzeti, dakle, pred središnjim osima zidova. Očigledno je arhitektura tek okvir za slikovnu poruku koja se nalazi na mozaičkim površinama unutar njezinih kontura.
Sjeverni arhitektonski prikaz nalazi se pred apsidom i trakom s ovcama. Sustav je zatvoren stupovljem, prikazana su dva stupa: desni se zapravo tek naslućuje, plošno i bez perspektive. Stupovi su tordirani, prikazani crveno-crnim trakama na svijetloj podlozi. Zamjetni su kapiteli stupova koji su shematski naglašeni viticama listova. Oni nose kupolasti pokrov koji, poput baldahina, natkriva prozračan interijer. Ako se radi o simboličnom baldahinu ponad krovišta, on predstavlja sakrosanktnost mjesta pa se može pretpostaviti da se radi o fanumu, sacelumu ili edikuli nekog božanstva. Vjerojatnije se ovdje radi o perspektivnom prikazu male kupole – konhe – nad stupovljem, na što bi ukazivala geometrija krovišta. Pogled školjke izveden je od kupa kanalica antičkih imbreksa, ali bez tegula koje bi ukazivale na plošnost krovišta. Imbreksi se sužavaju prema središnjem akroteriju ukazujući na kupolasto arhitektonsko rješenje edikule. Ovakav arhitektonski koncept prebačen u medij prikaza na mozaiku ima svoje uporište u realnoj arhitekturi Hadrijanova doba. Arhitektura vile u Tivoliju mogla je biti uzor za njezino kasnije prikazivanje na mozaicima. Ova je edikula arhitektonska scenografija za interijerni prikaz. U njoj je prikaz torza ženske figure od koje je vidljiva tek rudlava kosa s uzdignutim središnjim kruništem i lijevo rame prekriveno naboranom tunikom. Figura u rukama drži košaru (čini se, fiksiranu uz tijelo) s plodovima, cvijećem ili čak lišćem izvedenim od crvenih keramičkih tesera. Edikula je s lijevoga boka i ponad krova omotana trsjem, peteljkama i grozdovima. Prikazi u edikulama nisu rijetkost u antičkoj mozaičkoj produkciji. Često je riječ o alegorijskim likovnim prikazima godišnjih doba sa svim potrebnim atributima, a to je slučaj i na ovome mozaiku. Edikula pred apsidom, s obzirom na ozbiljnu oštećenost prikaza, može biti alegorija proljeća u ciklusu obilaska godišnjih doba oko središnjega prikaza udesno. S obzirom na jesenski ugođaj slijeva, ženska figura može nositi i ubrane jesenske plodove.
Uz desni istočni zid dvorane, od prikaza vepra u trku prema središtu dvorane, uobličena je druga edikula. Pročelje uokvireno stupovljem počiva na izduženom plitkom bazamentu koji sačinjavaju crne bordure na bijeloj podlozi. Na rubove bazamenta položena su dva stupa, a oni počivaju na plintama. Stupovi su kanelirani i plošno prikazani, a vidljive su tri kanelure. Kapiteli stupova izbočenog lišća stilizirani su, a kalota je prikazana kromatski bogatije od krova edikule pred apsidom, koristeći se ispuštanjem zaobljenih bijelo-crvenih traka. Prikaz je znatno oštećen, a očuvani su tek dijelovi kompozicije na lijevoj strani edikule. Vitka grana povijuše koja nadvisuje lijevi stup edikule s tankim nježnim povijenim lišćem odaje močvarnu biljku.
Vjeran je prikaz patke, njezina crvena kljuna i nožica, koja kao da visi obješena ili ulovljena na ovoj biljci iz svojeg prirodnog staništa. Elegantna žara ili pitos položena je pod patkom kao da očekuje lovinu. Biljka ipak ne izrasta iz tla već iz nagnuta kubusa posude. Ulovljena i obješena patka, baš kao i pitos ili veća posuda, ima svoju simboličnu poruku. Zimsko godišnje doba vrijeme je lova na patke. Oštećenost desne strane prikaza, u čijem hijatusu ima prostora za ljudsku figuru ili poprsje, priječi nas da isključimo svaku sumnju te se ova pretpostavka zasniva tek na atributima hipotetične personifikacije zime.
Prikaz vinograda pred berbu širi se i na pod pročelnoga dijela dvorane. Oštećenja priječe ustanoviti podrijetlo ovoga trsja, ali se može pretpostaviti da i iz jugoistočnoga kuta dvorane izrasta moćna vinova loza koja pruža paspartu edikuli i njezinu prikazu pred portalom dvorane. Na ovome mjestu mozaik je znatnije oštećen pa su od kompozicije ostali očuvani tek pojedini dijelovi. Uz florealnu ornamentiku vinove loze, u prostoru dvorane zamjetni su dijelovi prikaza životinja. Tako je prikazan i očuvan tek dio tijela vjerojatno ovce (njezin je stražnji dio izrađen od tesera blage i neutralne kromatike, poput one korištene za prikaz ovce pred apsidom dvorane). Pred ulazom očuvan je i ulomak treće edikule. Poput one pred apsidom, ima tordirane stupove od kojih je vidljiv tek dio istočnoga stupa. Prikaz u unutrašnjosti gotovo je posve uništen. Tek se posredno, s obzirom na duboku pripremu koncentričnih krugova, u njezinu središtu može očekivati figura ili, vjerojatnije, glava u amblemu.
U središtu dvorane prikazana je osnovna kompozicija ovog podnog mozaika kojoj su podređeni svi ostali prikazi. Središnji prikaz velikim je dijelom oštećen. Sa sjevera, iz pravca apside, i juga, od ulaza u dvoranu, omeđen je volumenskom trakom ispunjenom antitoničkim cvjetovima ljiljana. U hijerarhiji okvira mozaičkih kompozicija ovo je paspartu najvišega stupnja. On naglašava i kompoziciju među drugima, njezin sadržaj, figure unutar predstave i događaj koji tvore. Ova matična predstava sadrži dva ljudska lika i vjerojatno tek jedan ulomak prikaza životinje. Žena ili djevojka obnažena gornjega dijela tijela leži ili lebdi. Do nje prikazan je muškarac ratnik naoružan kopljem i štitom. Odjeća žene tek djelomično prekriva njezino tijelo, a odlikuje se bogatim naborima.
S obzirom na motive na mozaiku, tehniku izrade mozaika, specifičnost tesera, prigušenu kromatičnost, znatnu shematiziranost, stiliziranost i „nesavršenost“ prikaza, uočljive značajke mozaičkoga sloga od doba nakon cara Hadrijana, arhitektonski kontekst mozaika i povijesne okolnosti u Vrsaru, on datira u drugu polovicu IV. stoljeća ili, najkasnije, u prvo desetljeće V. stoljeća.
