Crkva navještenja blažene Djevice Marije
Građena je od IV. do VI. stoljeća kao prvokršćanska crkva pačetvorinastog tlorisa s narteksom i aneksima. Obnavljana je i pregrađivana od VIII. do XII. stoljeća, nakon avarsko-slavenskih pustošenja. U doba romanike sjeverno od prvokršćanskoga zdanja podignuta je trobrodna bazilika svete Marije sa svetištem, trima upisanim apsidama, romaničkim arkadama i monolitnim stupovima. Obnovljena je 1921. i 1969. godine.
Od druge polovice XII. stoljeća bila je u vlasništvu redovnika Gospe od Karmela koji su, bježeći iz Palestine od arapskih progonstava, pronašli utočište u Vrsaru
Od druge polovice XII. stoljeća bila je u vlasništvu redovnika Gospe od Karmela koji su, bježeći iz Palestine od arapskih progonstava, pronašli utočište u Vrsaru. Karmelićani su crkvu temeljito obnovili u XII. stoljeću. Uz baziliku je djelovala benediktinska opatija, a od 1631. do 1660. godine franjevci opservanti. Crkva je duga 23,5 m i široka 12,5 m te je djelo domaćih pučkih graditelja.
Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije u vrsarskome pristaništu u izvorima se spominje i kao Marijina bazilika. U doba romanike u blizini prvokršćanskoga kompleksa podignuto je ovo trobrodno zdanje sa specifičnim troapsidnim sustavom u kojemu je svaka apsida upisana (učahurena), odnosno uzidana u zidnoj masi. Tropasidni sustav romaničke bazilike vezan je s ostacima začelnoga zida trećeg sloja arhitekture koji datira u X. stoljeće. Crkvena arhitektura na ovome mjestu baštini izričaj i arhitektonske dijelove starije crkve (sjeverni perimetralni zid, dio pročelja i temelji južnog perimetralnog zida) te je s njima povezana na osobit način. Građevina ima sljedeće dimenzije: duga je 23,5 m, a široka 12,5 m.
Svaka od triju lađa završava apsidom. Ova crkva nema naglašenu vertikalu prostora i nema plastičnih ukrasa s vanjske strane zidova. Odlikuje se zbijenom masom u vanjskom izgledu, osobito u konstrukciji vanjskih arkada. Snažni monolitni stupovi nose teške arkade koje premošćuju velike udaljenosti budući da je stupovlje među sobom poprilično razmaknuto. S istočne strane arkade su poduprte apsidama smještenima na istočnom perimetralnom zidu, a sa zapadne strane pilastrima, među kojima je pročelni zid ojačan dvostrukom debljinom. Cijeli arhitektonski ambijent odiše masivnošću, čvrstoćom i monumentalnošću. Kapiteli na vrhu stupovlja jednostavni su i bez ukrasa, osim što na uglovima imaju jednostavno i plošno stilizirano lišće. Iznad kapitela stupovlja nekoć su se nalazili natpisi ispisani slikarskom tehnikom, a datirali su u XVI. stoljeće. Lukovi apsida profilirani su.
Oko crkve nalazilo se najstarije vrsarsko groblje.
Crkva je obnovljena 1921. i 1969. godine. Pod crkve nekoć je bio popločen nadgrobnim pločama od kojih je jedna ostala očuvana u svetištu. Zidovi su bili oslikani višebojnim pobožnim slikarijama od kojih su najstarije bile izvedene u IX. ili X. stoljeću. Neki domaći slikar ponovno je oslikao unutrašnjost u prvoj polovini XVI. stoljeća. Tragovi očuvanih slikarija neznatni su: vide se na zidu glavne apside (glave svetačkih likova).
Iz 1917. godine potječe navod da se u crkvi nalazilo dvanaest slikarija od kojih je možda svaka prikazivala jedan lik apostola. Bazilika je nekoć imala bogat umjetnički inventar. Oko crkve nalazilo se najstarije vrsarsko groblje te se na njemu i danas razabire nekoliko natpisnih i vještinom izrađenih nadgrobnih ploča Crkva ima mali zvonik na kojemu je ovješeno zvono tršćanske radionice Lapagna koje je izliveno 1922. godine, što je posvjedočeno natpisom na njemu.
Prema navodima iz arhivske dokumentacije župnog arhiva Vrsara, proizlazi da su redovnici franjevci trećoreci uz ovu crkvu podigli samostansko zdanje te malu sjemenišnu zgradu koja se u izvorima spominje kao torchio. Sjemenišni kompleks (tzv. Seminario), koji se spominje i u Franciskanskom katastru 1820., ali i u kasnijoj arhivskoj i katastarskoj građi, bio je građevina, ali taj se naziv protegnuo i na okolne poljodjelske površine koje su izvorno bile pripadne samostanu. Njihovim vlasnikom nije bio samostan nego Vrsarska grofovija na čijem je čelu bio porečki biskup. Arhivska građa navodi da su, kada su se 1912. godine provodili radovi iskapanja na tim površinama, pronađeni ostaci rimskog kupališta, ostaci mozaika (koje će kasnije istražiti M. Mirabella Roberti, a istraživat će se i tijekom 2011. godine).
Ovoj crkvi pripadao je srebrni kalež izrađen 1626. godine koji je kasnije premješten u župnu kuću.
Prije 1890. godine ovoj crkvi mnogo se i tradicionalno hodočastilo jer se njoj pripadan drveni Gospin kip smatrao čudotvornim. Zbog mnogih učinjenih zavjeta i uslišanih molitvi nazivala se Gospa i Blažena Djevica Marija od Milosti. Godine 1917. u crkvi su bila tri oltara: jedan posvećen svetom Petru (nalazio se s lijeve strane gledano od ulaza u crkvu), drugi Blaženoj Djevici Mariji od Žalosti (s desne strane gledano od ulaza) i jedan za kojega se smatralo da je posvećen svetom Križu.
